Thursday, December 18, 2014

Ona i ja ili Skoro sasvim obična priča

   
Meni je sada potrebno mnogo više hrabrosti da napišem skoro sasvim običnu (a našu) priču, nego ranije. Sećaš se one orahovače što sam je jednom prokrijumčarila, krišom od mojih, a posle smo je nakratko držali u frizu, pre nego što smo se napili, pa zatim vodili ljubav? Ležimo, okrenuti na levi bok (ili je to bio desni?)...

Fascinira me taj krovni prozor podjednako kao što me blizina tvoga tela uljuljkava u svest o sreći. 

Uspaničila me je pomisao da sam ponovo izgubila minđušu, iako bih ih kasnije nekim čudom uvek pronalazila u tvom krevetu... Skoro sasvim obična priča. Skoro...

S.

***
 
Trenutak, samo trenutak. Jedna od onih slika zamrzutih u vremenu i ugraviranih u sećanje. Do kraja sveta. Trenutak. Setim se da sam mrzeo obične priče, o običnim ljudima... Bile su mi dosadne. Nisam pročitao "Čiču Gorija", npr.

Vremenom, to se promenilo. S tobom, uz tebe, od tebe, naučio sam da prepoznam magiju trenutka. Postao dobrim delom kao ti, "osoba trenutka". Odavno si mi to rekla, ali znaš da ništa ne zaboravljam...

Ležimo, okrenuti na levi bok. Vodili smo ljubav dvaput i sada smo za neku skoro sasvim običnu priču. Pripijam lice uz tvoje. Mi smo skoro sasvim obični ljudi... Vremenski foto-aparat odrađuje svoje... Pogled mi se gubi u milini tvog lica... Film koji gledamo ionako znam napamet.
 
A.

Monday, October 27, 2014

Oktobarske crtice

   
Oktobar poslednjih godina ume da bude baš hladan. Takav je i ovaj. Zato mi savršeno odgovara tvoja gola noga preko tela, dok spavamo, jer ćebe uporno odbija da bude dovoljno. Lice mi nestane u tvojoj kosi, koja me doduše malo golica po grudima, ali obožavam taj osećaj.

Gigantski grafiti deluju još lepše kada ti staneš ispred njih da te slikam. Uvek kada prođem kroz kraj sa tim grafitima, pa onda još samo malo napred, pomislim kako većina ljudi pojma nema da grad ima sopstveno Stairway to Heaven, ali to je neka druga priča, ta o tom Raju, pa ćeš je čuti drugi put.

Ovoga puta samo Stepenice... Jer, obećao sam sebi da, sledeći put kada budemo večerali u tom malom restoranu, jednostavno moram da poljubim tvoj dekolte, bez obzira na druge ljude tamo; baš tamo, u tom malom restoranu.
    

Friday, October 24, 2014

Our Own Virtual Worlds

  
"Do not lease other people's linguistic structures and live in them. Build your own virtual worlds."

--Terence McKenna
  

Wednesday, October 22, 2014

Ono važno

  
Prošetam, tako. Nisu to onako dugo šetnje kao pre, ne ni opuštene kao pre, ali prošetam. Još uvek volim da šutiram kamenčiće u parku, kada mi nalete pod nogu, ne gledam oko sebe, slušam muziku i razmišljam. Onako random, o čemu god. Šta se probije - o tome razmišljam. Ili ne razmišljam.

Lakše je bilo u starom kraju, posebno jer sam najveći deo života tamo proveo, a i većim svojim delom je taj isti život još uvek vezan za stari kraj. Da, lakše je bilo u starom kraju, osim što to više nije isti kraj. I nije meni toliko što se Beograd menja, pa i ja se menjam! Ali nedavno, neko je u društvu rekao kako "Beograd više nije isti", na šta sam, više za sebe promrmljao, ali su me ipak čuli, "a vi ste isti?", pa su promenili temu. Posle me je poznanica, koja nije rođena ovde, pitala zašto sam ponekad takav snob? Jesam, priznajem, zbog mnogo stvari, ponekad čak težak snob. Odgovorio sam joj da "jednostavno jesam".

A trebalo je da danas bude sa mnom, pa bi videla zašto. Zato što ne ume da vidi ono što bi trebalo da vidi. A to se ne vidi od izloga, od jurnjave, od kupovina, tržnih centara, svih tih silnih automobila, glavonja i njihovih drugara glavića, a najviše se ne vidi od sveopšte kretenizacije svega i svačega svim i svačim. I ko kaže da je imun na to, taj laže. Retki su oni koji stvarno jesu. No, moramo da nateramo sebe da vidimo samo ono što je stvarno važno i zažmurimo pred nevažnim.

Juče, bio je važan ponosan i razoružavajući osmeh jedne sjajne mame i moje drage drugarice, kada mi pokazuje slike svoje predivne ćerkice dok završavamo kafu. Bilo je važno pročitati intervju s Tonyjem Parsonsom, koji ne bih video da me ona nije ujedno podsetila da negde u gradu ćapim svoj primerak novog City magazinea. Bilo je važno naleteti u knjižari na knjigu Neki drugi film, koja možda nije ništa posebno - videću to kad je nabavim i pročitam - ali u njoj se govori o Zabriskie Pointu i Diplomcu, a to je dovoljno da mi probudi interesovanje. Bilo je važno zastati na Tašu i omalenoj grupi vrabaca izmrviti parče kifle. Bilo je važno videti preslatkog mešanca u tramvaju, u povratku kući, braon boje, kojeg je nosio jedan simpatičan par, kako mami osmehe putnika. Bilo je važno napisati osvrt na koncert Joan Baez... A najvažnije je bilo konstatovati: ja opet pišem! Stvarno pišem.
 

Tuesday, October 21, 2014

Slušajući Joan Baez

   
Čuti dva puta uživo jednu od najboljih pesama rokenrola - a i šire, zapravo, ali zadržaću se u "čarobnom svetu rokenrola" - House of the Rising Sun, i više je nego dovoljan razlog da nešto o tome napišem, ali to nije sve... Naime, prvi put je tu pesmu, grmeći, otpevao onaj čiji glas ju je i učinio prepoznatljivom, Eric Burdon; a na istom mestu, u Velikoj dvorani Doma sindikata, nešto više od osam godina kasnije, House je izvela i Joan Baez, nežno i zavodljivo. Na ženski način. (Burdon je u međuvremenu još jednom pevao u Srbiji, ali ga tada nisam gledao.)

Neopisivo sam se obradovao pre nekoliko nedelja, kada sam čuo da će Baezova održati koncert u Beogradu! (Pomenuh to već jednom ovde, a još nešto o njoj pre toga rekoh ovde.) Nisam znao da li je pre već bila u Srbiji, ali sam, surfujući, naleteo na zanimljiv post, prema kome - jeste, i to 1989.

Elem, ovu, kod nas ne toliko poznatu (široj publici makar), a u svetu čuvenu kantautorku, u tekstovima o njoj često dovode u vezu s Bobom Dylanom. Odnosno, pomenu da je šezdesetih bila s njim u vezi, a zapravo je ona bila ta koja je Dylana predstavila svetu. Poznata po svom aktivizmu i borbi za ljudska prava, koliko i po svojoj muzici (učesnica Woodstocka i Live Aida), ispričala je anegdotu vezanu za jednu propoved Martina Luthera Kinga iz 1963., pre nego što je izvela Swing Low, Sweet Chariot... King je pred izlazak bio umoran i čekali su ga dva-tri sata da se probudi, a onda zamolili Baezovu da to učini. Zasvirala je na gitari, zapevala, a King se probudio i rekao kako je čuo "glas anđela", kako izvodi baš ovu pesmu.

Baezova je nizala američke folk tradicionale, već na početku koncerta Lily of the West, recimo, pesme svojih kolega, najviše pomenutog Dylana, a izdvojio bih sjajnu interpretaciju Farewell Angelina, ali i drugih, poput Cohenove Suzzane, a sjajno je zvučala izvodeći i numere na španskom jeziku. Društvo na bini pravili su joj multiinstrumentalista Dirk Powell, zatim njen sin, perkusionista Gabriel Harris i prateći vokal Grace Stumberg.

Koncert je završila svojom Diamonds and Rust, a dva puta se vraćala na bis i, pored ostalog, otpevala Donna Donna, pesmu koju je baš ona proslavila, Dylanovu Blowin' in the Wind i druge, ali kada se začula Lennonova Imagine, bukvalno su svi bili na nogama. (Ipak, trenutak po kome će ovaj koncert najviše ostati upamćen, to je, negde na njegovoj sredini izvedena pesma Bijelog Dugmeta, Ima neka tajna veza, kojom je oduševila publiku.)

I u svojoj 74. godini, Baezova peva s lakoćom, mada je, ruku na srce, pomoć mlade Grace ponegde bila dobrodošla, ali je još uvek nestvarno prijatnog, zaista anđeoskog glasa; žena koja gitaru miluje, pre nego svira, i koja pleni i nastupa ne samo šarmom i duhovitošću, spontanošću, već i jednim iskrenim iskustvom: to je ono kada oni pričaju i pevaju, a mi im verujemo. Tokom koncerta i dugo nakon koncerta, ponekad i zauvek. Verujemo im i zbog toga osećamo svojevrstan mir u sebi... I nastavljamo neumorno poput Joan Baez, posebno mi koji smo mnogo mlađi, jer joj je jedna divna sto sedmogodišnja (!) baka, negde u Južnoj Americi, jednom rekla da nikada ne sme da se žali na umor.

***

Kao što to često biva, ostane i poneka neispunjena želja, a njena (jer je uvek ona, a ne neka druga), baš kao i moja, je (bila) ova...
    
   

Friday, October 17, 2014

Zato što si jak

 
Jedan moj dobar ortak kaže kako od svakoga u životu možemo nešto da naučimo, samo ako slušamo. I - u pravu je. Ipak, malo je onih ljudi od kojih čujemo i usvojimo suštinske životne mudrosti, a još manje onih koji ličnim primerom rade prave stvari.

Pravi čovek nema srce od kamena, ne stidi se svojih osećanja, ne krije svoje mišljenje, nikada ne prestaje da radi na sebi i još mnogo toga... No, ono što smatram najvažnijim: uvek se bori za cilj koji smatra vrednim. Nije da to nisam znao ranije, činio takođe, jer znaš da sam i ja borac, ali moram priznati - od tebe sam video kako se to stvarno radi.

Ti si, matorane, jedan od tih pravih ljudi, borac, muž, ćale, lav, laf i iznad svega prijatelj. I drži se, zato što si jak.
 

Wednesday, October 15, 2014

Rosebud

   
Građanin Kane je ko zna koliko puta proglašen najboljim filmom svih vremena. Ovo svih vremena - ili, još "bolje", ikada - zaista je urnebesno smešno, ako pogledamo to koliko dugo postoji film, tek nešto više od sto godina, ali dobro... Ljudi ionako (vole da) misle kako je nešto važno samo dok oni postoje.

Taj film je, međutim, doneo jednu od najlepših filmskih - i ne samo filmskih - misterija: Rosebud.

Koliko te poznajem, verovatno nisi gledala Kanea i verovatno ti se ne bi ni dopao. Međutim... Rosebud je poslednja reč, koju je, na samrti, izgovorio imaginarni, usamljeni medijski magnat, Charles Foster Kane. Pupoljak ruže.

Film prati pokušaje jednog novinara da razotkrije pravo značenje te reči. Razgovara s Kaneovim nekadašnjim prijateljima, ženama, saradnicima i, taman kada izgleda kako misterija samo što nije rešena, ispostavi se da je veliko pitanje koliko su svi oni uopšte poznavali pokojnog Kanea, što (u)čini misteriju još većom; jedno skoro odmotano klupko se samo dodatno zamrsi.

U tome leži najveća draž ovog predivnog filma. Gledaš ga iznova, a magija je uvek tu. Filmska. Uvek otkriješ nešto novo (ili makar misliš da jesi). Na kraju dobijemo mogući odgovor na pitanje šta je to Rosebud, no, da li je zaista tako? Odgovor na to pitanje krije se negde u životima režisera i koscenariste filma, ali i još jednog čoveka, po kome je filmski junak Kane osmišljen, pa oni ovde izlaze iz naše priče.

Moja malenkost je veliki, veliki ljubitelj sedme umetnosti, pa i solidan poznavalac iste, no, svakako premali da bih sudio o veličini jednog remek-dela poput Građanina Kanea, ali sam zato u nešto drugo sasvim siguran!

Ti si moj Rosebud. Moja misterija. I ne želim da te rešim.

Želim samo da me pustiš da nastavim s pokušajima. U beskraj. Da proverim da li samo jedna reč može objasniti čitav život neke osobe, jer ja mislim da može, iako to možda znači da se ne bi sve završilo samo na pokušaju...

Rosebud.
  

Friday, October 10, 2014

Oktobarski

 
Lepo je kada se leto zadrži malo duže, mada je ovo bilo prilično kišovito, pa se ove godine smena godišnjih doba još jednom desila na neuobičajen način. Prošao je Salon stripa, već se spremam za Sajam knjiga... Bez onog žara koji bi prethodnih godina redovno obeležio ova dva događaja, za koje sam govorio "centralna" u godini... No, tako je to kad hobi postane više od hobija i sve se svede na brojanje para, ali nađe se uvek neki zanimljiv naslov.

Nedostaje mi boravak u prirodi, pa ću se pozabaviti time narednih dana, kao i nekakvim administrativnim glupostima i pribavljanjem dokumenata, odlascima stomatologu i sl.

Juče sam postao ujak jedne predivne devojčice, a u prisustvu dece se osećam sve starije...

Biće ovo dobar mesec i glede koncerata, pošto 18. svira legendarna Joan Baez, koju sam, zanimljivo, pomenuo nedavno u jednom postu, a onda 31. akustični koncert Riblje čorbe. Još, Pink Floyd samo što nije objavio novi album, za koji Gilmour tvrdi da je njihov poslednji. Za oktobar i oktobarski post, uz rođendane dva sjajna prijatelja, trebalo bi da je ovo dovoljno.
  

Tuesday, September 23, 2014

Počinje jesen

  
Noćas, danas, u 04:29 počinje još jedna jesen. Page će po ko zna koji put isprašiti jedan od najboljih rifova u istoriji rokenrola, a Plant svojim neobuzdanim glasom zavrištati...

And if you listen very hard,
The tune will come to you at last.

I znaću da je počelo najlepše doba godine. Svake godine, pa tako i ove.
   
When all are one and one is all,
To be a rock and not to roll.
   

Sunday, September 21, 2014

Putem koji čujem

   
Ljudi "bez sluha", to su oni koji - što se kaže - "slušaju, a ne čuju".

Rađamo se sa onim što kasnije umemo, dok živimo sa onim što najpre saznamo, pa naučimo, a potom - znamo. Uz to, čoveku valja znati i šta ume. Ima toga što ne možemo nikada naučiti, ali i onoga za šta ne znamo da umemo. I to nije samo igra reči, jer znanje je moć; jedina prava moć, koju čoveku niko, ali niko ne može da oduzme.

Onda kada postavite pitanje svemiru, a čini vam se da ćuti, sve što je potrebno jeste da pažljivije slušate.
   

Friday, August 8, 2014

Ja, filmofil

  
Obožavam filmove. (Oduvek je tako.) Ne delim ih na stare i nove, samo na dobre i loše, a može i, rečima Petera Bogdanovicha, na "one koje si pogledao i one koje još uvek nisi". Dakle, ako pod "stare" podvedemo one koji su ranije snimljeni u odnosu na neke druge, "nove", to je već nešto, pa ćete se iz eventualnog razgovora sa mnom na tu temu izvući... Neoštećeni.

Filmovi, dakle. Pamtim ih i vraćam im se, kako bih ih još bolje upamtio. (I ne samo zato, o čemu sam već pisao.). Čitam o njima, pričam o njima, ponekad i pišem. Često čujem za neki film, zainteresujem se, ali gledanje "padne" dugo nakon toga. Filmove gledam po osećaju i taj osećaj me nikada ne prevari. Tačno znam kada je vreme za određeni film, onda kada se nešto s nečim podudari. Neke gledam i maltene ritualno, zavisno od godišnjeg doba, recimo.

I, šta je ono najbolje u njima? Verujem da su to mogućnosti da proživite iskustva kakva su u stvarnom životu najčešće nedostupna, zatim da uvidite određen problem iz drugog ugla (ili "sa strane"), kao i da se podsetite kako ste i režiser i glavni glumac u sopstvenom životu isključivo vi sami. Vi, filmofili. U suprotnom, igrate u nečijem filmu, po tuđem scenariju. (Ne, nisam otkrio toplu vodu, ali da nema sedme umetnosti, priznajem, mnoge bih važne stvari zaboravio. Isto važi za sve druge drage mi umetnosti, jer svaka od njih na specifičan način pruža jedinstvene mogućnosti za razumevanje sveta, ali sada su tema filmovi). 

Sagu o Harryju Potteru pratio sam na velikom platnu gotovo čitavu deceniju, a prvi put sam joj se vratio ovog leta. Ona se dugo opirala toj priči, misleći kako je izvikana (ili šta već), ali prevarila se, baš kao i pre godinu dana, kada sam joj otkrio čarobni svet Gospodara prstenova.

Odjednom, usred pretposlednjeg filma o Harryju - dođe meni da pogledam(o) American Graffiti. To je jedan od onih filmova kojima sam se nebrojeno puta vratio. Ona je, kako to (ne)obično biva, ubrzo zaspala (ali ne zato što joj se početak filma nije dopao, nego zato što ona jednostavno lako zaspi kad legne), a ja još jednom opčinjeno gledao kako Curt u toj jednoj noći, smeštenoj na početak šezdesetih, sazreva i narednog jutra napušta rodni gradić...

Kad god ugledam Harrisona Forda u ulozi tupavog Boba Falfe, pomislim kako mnogi te '73. pojma nisu mogli imati da Star Wars i Indy tek slede, a sve to iz kuhinje starog, dobrog Georgea Lucasa... I kako je mnogo (mahom naknadno stečene) mudrosti, ali još više ludosti, potrebno da bi se odraslo i sazrelo. I što mogu da se vratim Graffitima kad god to poželim, da bih iznova shvatio kako ću biti mlad dokle god sam dovoljno lud i nedovoljno mudar, te da pre onog "narednog jutra" uvek ide "ta jedna noć", a jutro može i da sačeka... Mene, filmofila.
  

Wednesday, July 30, 2014

Igra

 
Čitajući stripove, pažljiv čitalac - onaj koji ovu umetnost shvata ozbiljno, jer šta su stripovi, kao i književnost, filmovi, nego način da razne priče budu ispričane? - uspeva da "uhvati" sva ona skrivena ili prenesena značenja, zbog čega su vredni koliko i književnost, odnosno film. (Razlika je samo u tome kako je priča ispričana.)

Jednom sam napisao nešto o tome zašto je, zarad potpunijeg razumevanja stripova - opet, baš kao i književnosti i filma - važno, pored samih stripova, čitati i o stripovima. I mnogo puta sam to istakao tokom razgovora sa prijateljima stripofilima: ponekad ono što pročitate o stripovima može biti čak i zanimljivije od samog stripa, bio to osvrt na strip, recenzija istog, tekst o autoru/autorima, intervju s njima.

Jedan od najboljih stripova out there je Corto Maltese. Jedan od najboljih autora out there bio je jedinstveni Hugo Pratt, scenarista i crtač Corta. Retki su oni stripovi gde je priča o njihovim autorima zanimljiva koliko i sâm strip, ako ne i više, bila ta priča srećna ili tužna, a takav vam je Pratt, takav vam je Corto. Ne možete sasvim razumeti Corta, a da se ne upoznate s Prattom. (I usput mnogo toga saznate i naučite.)

Zanimljivo je da sam Corta pročitao tek nedavno, a godinama čitam o Prattu! Ko se do sada nije susreo sa najvećim stripskim sanjarom, predlažem da počne sa jednom zbirkom kraćih priča, Kelti. I da ne žuri! A ko bi da sazna nešto o Hugu Prattu, neka nabavi knjigu Želja da se bude beskoristan; neka je, pre toga, barem prelista u nekoj knjižari, a potom pogleda na sat i shvati koliko dugo stoji tamo... Vratiće se kući "kraći" za nešto manje od dve hiljade dinara, ali i bogatiji za... Koga zanima, shvatiće već. (Na ovom blogu nema mesta za recenzije, samo skrećem pažnju.)

***

Čitajući o Cortu i Prattu, naučio sam sledeće: "Igra je povratak."

Naiđe trenutak kada izdaju Najvoljeniji. Kada povrede tako jako da boli kao kada orao iznova kida meso okovanog Prometeja; ne prestaje, dakle. A onda, ja se smejem! Igram, i igram se. Jer, igra je povratak!
    

Monday, July 14, 2014

O Ivani


"Držao je u rukama pažljvo i nežno, poput kakve retke dragocenosti koja lako može da se polomi ili razbije, a ona se osećala kao da igra sa moćnim živim stubom, sačinjenim od mišića, tetiva i uzbudljivog mirisa kože.

(...) ...ona se trudila da ga polomi svojom beskrajnom putenošću.

(...) Ivana naga izađe na trem. Sve se odigralo tako neočekivano i toliko brzo, da nije bila sasvim sigurna da joj se od vreline noći i punog meseca nije sve pričinilo. Telo joj reče da nije. Boleo ju je svaki mišić."

--Momo Kapor
 

Tuesday, June 10, 2014

Ona, a ne neka druga


Smeška se. Osmeh u koji je, kao i uvek, nemoguće proniknuti, reći šta se krije iza njega; a, kao i uvek, krije se. Ne progovara, samo se smeška. A kao da govori, da je samo ja čujem...

"Naspavao si se?" - kao da šapuće...
"Jesam. Nedostajao sam ti?" - ne izgovaram, a kao da joj odgovaram.
"Sigurno ne kao ja tebi." - uzvraća puna sebe.
"Može biti, može biti." - sada ja pokušavam da se nasmejem onako zagonetno kao ona, ali mi ne uspeva.

Priča mi o mnogo čemu. Oni trenuci kada ćutim, posvetim joj maksimalnu pažnju i pustim je da ispriča šta želi. Prve vesti u toku dana uglavnom čujem od nje. Priča mi o nekoliko malih žutih cvetova, koji su se pojavili na našoj žardinjeri. Biljčice koje vetar nanese, pa rastu pored drugog cveća, koje svakog proleća posadi moja majka. Kaže da ih je pre neki dan bilo četiri, a danas još više... Četiri, zanimljivo. "Pogledaću kasnije" - rekoh sebi. Priča mi o onih nekoliko pasa lutalica, koji se lenjo izležavaju na Suncu ovog jutra, dole u parku; kako su čitave noći lajali, kako zbog njih ljudi nemirne savesti (?), kako kaže, noćima ne spavaju, a onda kada ti isti ljudi odu na posao, psi odmaraju. Briga njih! Priča mi o pljusku koji je pao preksinoć, posle koga se proširio predivan miris, moj omiljeni, miris zemlje posle kiše!

Priča mi i neke tračeve, jer obožava da se našali na nečiji račun, ali to uvek ostane između nas dvoje. Priča mi kako sam i nju "zarazio" glasom dražesne Joan Baez, čije hitove neprestano slušam poslednjih dana, i da joj se najviše dopada ista pesma koja i meni. Podseća me da nisam dovršio čitanje jedne knjige, predlaže film za večeras, a onda počinje da priča za sebe, pomalo i da gunđa. Sve manje obraćam pažnju na nju i počinje da se duri. A ja je samo pogledam i umiri se, jer zna da će mi i narednog jutra - kao svakog jutra, u ostalom - iznova pričati.
 

Wednesday, May 28, 2014

Samoobnova


"Samo iznova uronivši u džunglu naše sopstvene ličnosti sami ćemo sebe iznova vrednovati. Iznova ćemo spoznati da mi imamo mogućnost povratka na raskrsnicu puteva i da, na kraju, zaista možemo iznova da zakoračimo novom, netaknutom stazom."

--Walter James Miller
 

Wednesday, April 16, 2014

On The Road, u nekoliko citata...


"...volim isuviše stvari i padam u totalnu konfuziju i bedak trčeći od jedne stvari do druge dok se ne srušim."

***

"...mi znamo šta je TO i znamo VREME i znamo da je sve u najboljem redu."

***

"...ni sa kim nisam baš u nekim prisnim odnosima. Ne znam ni šta bih s njima."

***

"...čoveče put mora na kraju da te dovede do čitavog sveta."

--Jack Kerouac
                        

Friday, March 28, 2014

Turn Away My Sweet


Pada sitna kiša. Punih dvadeset četiri časa i odgovara mi. Napolju je sivo, neki bi rekli monotono, drugi možda i depresivno, ali to su neki i neki drugi, ne i ja. Danas nije bilo mnogo posla, što, uglavnom, po ovakvom vremenu, znači više vremena za gledanje filmova. Ipak, ne i danas, mada nisam predaleko odmakao od filmova: gledao sam seriju. Jednu epizodu te serije, zapravo, a nije toliko važno o kojoj se seriji radi.

To nije serija baš prilagođena mom uzrastu, makar njen dobar deo nije. To je serija koju sam obožavao u srednjoj školi, ali se nekim epizodama povremeno, iako retko, vratim, onako kao što se vraćam omiljenim filmovima; tako da je jedino važno u određenom trenutku iskusiti određeni dobro poznat osećaj, ili možda proveriti da li je još uvek tamo gde sam ga ostavio. Najčešće bude tako, ponekad ne bude, ali tako to ide u životu, stvari se menjaju, pa i doživljaj nekog filma, serije, pesme ili knjige. Koliko je lepo određene osećaje prizvati nazad i uživati u njima iznova, može biti lepo i pustiti ih da odu. (Po mogućstvu nekom drugom, a ne da tek onako nestanu.)

Međutim, ima i onih osećaja koji su ni tamo (otišli nekom drugom), ni ovde. I tu su i nisu tu, čini mi se da ih proživljavam iznova, premda nisam sasvim siguran. Takve osećaje bolje je pustiti da odu, ali - njima se možda ne ide. A ako ih pustim, nisam čak ni siguran da li sam ih pustio, odnosno, ako jesam, da li su stvarno otišli?

Ovo dođe nešto kao tribute svemu tome.
            

Monday, March 17, 2014

Horizont ili Nota bene


Horizont... Linija koja "spaja" zemlju i nebo - ili ih "razdvaja", u zavisnosti od toga kakav je nečiji pogled na svet; više volim da kažem da ih "spaja". Jednom sam negde pročitao i da je horizont, uslovno, "granični krug" neba, gde bi nebo bilo određena "polusfera", na koju projektujemo (položaj) nebeskih tela. Zanimljivo, mada kada kažem horizont, najčešće mislim na ono što vidim ispred sebe, bilo bukvalno, bilo metaforički. (Prva dva para navodnika su umesto so-called, a druga dva su citat. Zanimljivo. Nota bene.)

Volim zvezde. Volim da ih posmatram, volim da čitam i saznajem sve o njima, a i da o njima pišem. Poeziju, uglavnom. Lepo je kada se na horizontu vide baš zvezde. U astrologiju se ne razumem, ali se razumem u lepo, makar toliko da znam šta je meni lepo, a zvezde na horizontu su mi jedan od najlepših pogleda. Večeras nema mnogo zvezda na nebu, odnosno na horizontu. Pun Mesec, koji mi hronično izaziva nesanicu, u društvu je tek nekoliko zvezda. Međutim, to je mnogo bolje nego da nema baš nijedne. (Ne baš najbolji post, ali dobro... Ovo nije zanimljivo. Nota bene.)
          

Wednesday, February 12, 2014

All those pleasures


Postoje zadovoljstva koja se ne mogu kupiti ni svim novcem na svetu, a postoje i ona za koja je novac neophodan; na prvi pogled, ne baš malo novca, ali na drugi - what's life without whimsy? Ova prva su svakako najvažnija, ali je lepo kad čovek, s vremena na vreme, obraduje sebe i ovim drugim.

Saturday, February 8, 2014

Sanjajmo


"If you can dream it, then you can achieve it."

--Zig Ziglar


If you can dream it, then you can achieve it.
Read more at http://www.brainyquote.com/quotes/quotes/z/zigziglar130043.html#8jqjYS2x7vkQ0YxM.99

Monday, January 6, 2014

The Next Year

 
"Things are not the same from year to year. If you treat the next year like the last year, then your time will surely run out soon."

--John Fleskes