Friday, August 8, 2014

Ja, filmofil

  
Obožavam filmove. (Oduvek je tako.) Ne delim ih na stare i nove, samo na dobre i loše, a može i, rečima Petera Bogdanovicha, na "one koje si pogledao i one koje još uvek nisi". Dakle, ako pod "stare" podvedemo one koji su ranije snimljeni u odnosu na neke druge, "nove", to je već nešto, pa ćete se iz eventualnog razgovora sa mnom na tu temu izvući... Neoštećeni.

Filmovi, dakle. Pamtim ih i vraćam im se, kako bih ih još bolje upamtio. (I ne samo zato, o čemu sam već pisao.). Čitam o njima, pričam o njima, ponekad i pišem. Često čujem za neki film, zainteresujem se, ali gledanje "padne" dugo nakon toga. Filmove gledam po osećaju i taj osećaj me nikada ne prevari. Tačno znam kada je vreme za određeni film, onda kada se nešto s nečim podudari. Neke gledam i maltene ritualno, zavisno od godišnjeg doba, recimo.

I, šta je ono najbolje u njima? Verujem da su to mogućnosti da proživite iskustva kakva su u stvarnom životu najčešće nedostupna, zatim da uvidite određen problem iz drugog ugla (ili "sa strane"), kao i da se podsetite kako ste i režiser i glavni glumac u sopstvenom životu isključivo vi sami. Vi, filmofili. U suprotnom, igrate u nečijem filmu, po tuđem scenariju. (Ne, nisam otkrio toplu vodu, ali da nema sedme umetnosti, priznajem, mnoge bih važne stvari zaboravio. Isto važi za sve druge drage mi umetnosti, jer svaka od njih na specifičan način pruža jedinstvene mogućnosti za razumevanje sveta, ali sada su tema filmovi). 

Sagu o Harryju Potteru pratio sam na velikom platnu gotovo čitavu deceniju, a prvi put sam joj se vratio ovog leta. Ona se dugo opirala toj priči, misleći kako je izvikana (ili šta već), ali prevarila se, baš kao i pre godinu dana, kada sam joj otkrio čarobni svet Gospodara prstenova.

Odjednom, usred pretposlednjeg filma o Harryju - dođe meni da pogledam(o) American Graffiti. To je jedan od onih filmova kojima sam se nebrojeno puta vratio. Ona je, kako to (ne)obično biva, ubrzo zaspala (ali ne zato što joj se početak filma nije dopao, nego zato što ona jednostavno lako zaspi kad legne), a ja još jednom opčinjeno gledao kako Curt u toj jednoj noći, smeštenoj na početak šezdesetih, sazreva i narednog jutra napušta rodni gradić...

Kad god ugledam Harrisona Forda u ulozi tupavog Boba Falfe, pomislim kako mnogi te '73. pojma nisu mogli imati da Star Wars i Indy tek slede, a sve to iz kuhinje starog, dobrog Georgea Lucasa... I kako je mnogo (mahom naknadno stečene) mudrosti, ali još više ludosti, potrebno da bi se odraslo i sazrelo. I što mogu da se vratim Graffitima kad god to poželim, da bih iznova shvatio kako ću biti mlad dokle god sam dovoljno lud i nedovoljno mudar, te da pre onog "narednog jutra" uvek ide "ta jedna noć", a jutro može i da sačeka... Mene, filmofila.